Samoprozvani AI umjetnici sve se češće osjećaju uvrijeđeno zbog javnog otpora prema AI-generiranoj umjetnosti. Tvrde da je njihov rad umjetnost jer, kako kažu, to je samo alat kao i svaki drugi. Kao da nije svatko sposoban napisati odgovarajuće upute u računalo. No, pisanje riječi na tipkovnici nije umjetnost, svi to radimo svakodnevno, pa ipak nismo svi umjetnici.
AI generativni modeli ne stvaraju originalnu umjetnost, jednostavno nisu sposobni stvoriti nešto što već u nekoj formi ne postoji. Oni koriste tuđe radove, radove umjetnika koji su uložili sate, dane, godine truda, i “uče” od njih bez ikakve naknade ili dopuštenja. Uzimaju slike s interneta, mnoge od njih nisu uopće javno dostupne za takvu upotrebu, i miješaju ih s tisućama drugih radova dok ne stvore nešto što je samo površinsko kopiranje.
Ovaj proces, gdje se umjetnička djela koriste bez pristanka autora, izaziva zabrinutost u pravnoj zajednici, a pokrenute su i tužbe protiv AI kompanija zbog kršenja autorskih prava. Jedan od ključnih problema je što AI alati, trenirani na tuđim radovima, mogu replicirati specifične stilove umjetnika, a da im za to nisu dali nikakvu kompenzaciju. Ovdje se ne radi samo o inspiraciji ili utjecaju, već o krađi, a umjetnici nemaju nikakvu kontrolu, niti profit od tih radova.
Nekoliko umjetnika već je pokrenulo pravne postupke, tvrdeći da je korištenje njihovih djela bez odobrenja u osnovi krađa. Umjetnici nisu samo zabrinuti zbog gubitka prihoda, već i zbog toga što njihovi jedinstveni stilovi mogu biti replicirani i iskorištavani bez ikakvih posljedica. Njihov rad, njihov trud, postaje bespravno korišten bez odgovornosti. Iako pravnici ističu da trenutačni zakoni o autorskim pravima nisu sasvim jasni u vezi s AI generiranom umjetnošću, jasno je da postoji ozbiljan pravni i etički problem.
Zagovornici AI umjetnosti tvrde da ona sada svima pruža jednake mogućnosti, no umjetnost je oduvijek bila dostupna. Od samog su početka ljudi oslikavali stijene pigmentima, izražavajući se na načine koji su im bili dostupni. Umjesto da učenici pišu vlastite eseje o Zločinu i kazni, to sada za njih rade roboti. Umjesto da uzmu papir i olovku i pokušaju nacrtati nešto, ne zbog savršenstva, već zbog iskustva i osobne vrijednosti, oni generiraju slike na internetu.
Ono što, zapravo, nije svima dostupno jest pitka voda; resurs koji se u ogromnim količinama koristi za hlađenje servera koji pogone AI sustave. Ako osoba nema pristup vodi, vjerojatno nema ni tehnologiju koja bi joj “omogućila” stvaranje umjetnosti. No, problem nije u dostupnosti umjetnosti problem je u ljudskoj lijenosti, općoj nezainteresiranosti ili najgore, neinteligenciji.
Umjetna inteligencija i podatkovni centri koji je podržavaju troše značajne količine vode za hlađenje svojih servera. Prema izvješću The Guardian, procjenjuje se da bi globalna potrošnja vode za AI mogla doseći do 6,6 milijardi kubičnih metara do 2027. godine, što je gotovo dvije trećine godišnje potrošnje vode u Engleskoj. Ovi podatkovni centri često koriste pitku vodu za hlađenje, što može povećati pritisak na lokalne izvore vode, osobito u područjima koja već pate od nestašice vode. Primjerice, zakonodavci u Virginiji, SAD, predložili su zakon koji bi zahtijevao od podatkovnih centara da dostave procjene potrošnje vode prije izgradnje, odražavajući zabrinutost javnosti zbog iscrpljivanja lokalnih vodnih resursa.
Osim toga, prema članku u Architectural Digest, mnogi podatkovni centri smješteni su u sušnim područjima, što može pogoršati postojeće suše i otežati pristup pitkoj vodi lokalnom stanovništvu a otežavaju situaciju za vrijeme sezona požara. Voda koja bi mogla spasiti živote sada hladi strojeve koji proizvode generičke, bezdušne slike i tekstove. I kome to koristi? Onima koji su previše lijeni da pokušaju sami nešto stvoriti.
Naravno, AI nije inherentno loš. Može biti iznimno koristan za repetitivne zadatke, za poslove koji ne zahtijevaju duboko promišljanje. Ali umjetnost, poezija i književnost nisu takvi zadaci. Njihova svrha je potaknuti nas na razmišljanje, a ne zamijeniti ljudsku kreativnost. Strojevi nikada neće moći unijeti život u animirani film, zato što u njima nema života, nikada neće moći napisati nešto s empatijom zato što ju ne posjeduju.
Hayao Miyazaki, legendarni osnivač Studija Ghibli, izrazio je svoje gađenje prema AI-generiranoj animaciji, nazvavši je “uvredom za sam život”. Nakon što je 2016. godine prikazan AI-generirani animirani lik.
Njegovi komentari ponovno su postali aktualni u ožujku 2025. godine, kada su AI alati počeli generirati umjetnička djela u stilu Studija Ghibli, što je izazvalo rasprave o etici i autentičnosti takvih radova.
I bio je u pravu. AI umjetnost nije umjetnost. To je pljačka, to je lijenost, to je krajnji dokaz da su ljudi spremni žrtvovati istinsku kreativnost za brzu, jeftinu i bezvrijednu imitaciju. Ovo nije napredak, ovo je regresija, ovo je degradacija svega što umjetnost predstavlja.
